Radio Maraton - BH Radia Phoenix |
 |
|
|
|
|
| BH Radio Arhiv | BH Radio Galerije |
Bihać
Bihać je smješten u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i privredno je, administrativno i kulturno središte Unsko-sanskog kantona. Na zapadu Bihać graniči sa općinama R Hrvatske Donji Lapac i Plitvička Jezera - Korenica, na sjeveru sa općinom Cazin, na istoku sa općinama Bosanska Krupa i Bosanski Petrovac, te na jugu sa općinom Drvar.
Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Bihać imala je 70.732 stanovnika, raspoređenih u 48 naselja.
Prema istom popisu, sam grad Bihać imao je ukupno: 45.553 stanovnika, od čega:
Bošnjaka - 60%,
Srba - 18%,
Hrvata - 11%,
Jugoslavena - 9%, i
ostalih - 2%.
Pozivni telefonski broj Bihaća je: 37 uz 387 za BiH.
Poštanski broj Bihaća je: 77 000
Geografski položaj i pogodni klimatski uslovi su od pradavnih vremena pogodovali naseljavanju ljudi na bihaćko područje. Iako nedavno istraženo, na osnovu iskopina i brojnih ostataka, ustanovljeno je prisustvo čovjeka u starijem kamenom, kasnom bronzanom, te starijem i mlađem željeznom dobu. U Račiću, deset kilometara jugoistočno od Bihaća, zajedno sa kostima mamuta, pronađena su dva kremena novčića.
Prisustvo dijelova plemena Japoda na ovom području sigurno je dokazano. Počevši od 8. vijeka p.n.e. oni, pored dijela Slavonije, Gorskog kotara i Like, naseljavaju i Bihaćko polje. Japodska kultura obilježila je Bihać izuzetnim vrijednostima dalekog naslijeđa, od konstrukcionih rješenja sojenica, preko nakita od bronze, željeza i srebra, do "Japodskog konjanika". Nalazi iz mnogih mijesta, među kojima su Bihać, Golubić, Pritoka i Ripač, prikazuju specifičan karakter ilirske kulture na japodskom području (urne s prizorima iz svakodnevnog i zagrobnog života, ravni grobovi s bogatim prizorima, nakit, oružje, japodske kape i šeširi.
Nakon hiljadu godina bivstvovanja na ovim prostorima Japode pokoravaju izvježbane rimske legije koje iz više pravaca prodiru na Balkansko poluostrvo. Rimski vojskovođa Oktavijan 35. godine p.n.e. kreće na japodska plemena da bi uspostavio konačnu vlast Rimske imperije. Ovo područje je pripalo rimskoj provinciji Dalmaciji. Rimljani donose svoje običaje, zakone i tradicionalno graditeljstvo. Neki stariji historiografi locirali su na terenu današnjeg sela Golubić rimski grad Raetinium. Prema površinskim nalazima građevinskog materijala i kamenim spomenicima može se pretpostaviti postojanje rimskog gradskog centra u okolini Bihaća. Ostaci pojedinih zgrada otkriveni su na Humačkim glavicama, u Izačiću, Založju i Brekovici. Termalni izvor u Gati Ilidži i veća zgrada ozidani su u rimsko doba.
Početkom VII vijeka, izmedju 602. i 614. godine, Slaveni su naselili bihaćki kraj kad i počinje trajni proces slavenizacije. Slavenska plemena, nastanjena na ovom i širem području tokom ranog srednjeg vijeka uskoro bivaju preplavljena dolaskom novih Slavena, odnosno Hrvata, te se nalaze na stalnom udaru Bizantije s istoka i Franačke države sa zapada. A njih će Tomislav pobijediti i ujediniti dvije hrvatske kneževine, na čijem se razmeđu nalazio Bihać. Ovim područjem gospodarili su Franci, Bizantija u prehrvatskom razdoblju, pa bosanski kralj Tvrtko I, ali u ime Ladislava Napuljskog, ugarsko-hrvatskog kralja. Grad je u njegovo ime bio zauzeo herceg splitski i ban hrvatski Hrvoje Hrvatinić-Vukčić. Grad Bihać je bio središte hrvatske kraljevine pod kraljem Tomislavom sve do hrvatsko-ugarske nagodbe 1102, ali grad i okolna područja i dalje ostaju nastanjeni Hrvatima i van jurisdikcije Ugarske. U najranijem razdoblju se govori o bihaćkom kraju, bihaćkom području, o jednom bezimenom prostoru, a da se ime grada ne spominje. Što je i razumljivo, jer opća imenica "bihać" označava kraljevsko dobro, što govori da je ovo područje pripadalo kraljevima. Postoje Bijaći u Dalmaciji koji su pripadali hrvatskim kraljevima porijeklom iz Dalmatinske Hrvatske, kao i Bišće u Hercegovini gdje bosanski kraljevi kralj Tvrtko i kralj Ostoja potpisuju svoje čuvene Povelje izdane Dubrovčanima. Svjedok bihaćkog srednjovjekovlja Bela IV, hrvatsko-ugarski kralj 26. februara 1260. godine izdaje povelju koja je neposredna potvrda o postojanju grada Wyhygha, katkad Vihucha i redovno Bišća na Ostrvu sv. Ladislava kojeg oplakuje rijeka Una. Godine 1262. proglašen je slobodnim kraljevskim gradom sa pravima da se bavi slobodnom trgovinom i zanatstvom, bez samovolje plemića, sto čini osnovu njegovog daljeg razvoja
i u čemu je bit njegovog statusa "slobodnog kraljevskog grada". Bihać se formira i razvija kao gradski, trgovački i zanatski centar na raskršću puteva i tokova života. Bihać je dobro utvrđen grad opasan dvostrukim bedemom s velikim brojem puškarnica i okruglim četverokutnim kulama. Na glagoljskoj listini s kraja 14. vijeka sačuvan je pečat srednjovjekovnog Bihaća na kojem se vide tri kule. U srednjovjekovnom periodu Bihać postaje zanimljiv i privlačan za naseljavanje i to je doba njegovog stalnog uspona iako je s vremena na vrijeme preživljavao mnoge udare. U jednom momentu brojao je deset hiljada stanovnika, dok je u isto vrijeme Pariz brojao 60 hiljada stanovnika. Zanimljivo je da se već od samog početka pojave protestantskog kršćanstva u Bihaću obavlja bogosluženje i za taj oblik kršćanstva, a ostataka bogumilskih grobnica našlo se i u okolici Bihaća, što svjedoči da je bogumilstvo bilo uzelo maha i u ovom dijelu Bosne. Arheolozi su otkrili i izbrojali ostatke 60 većih i manjih utvrda, gusto smještenih kao odbrambeni pojas protiv Osmanlija, te tvrdo zidanih gradova koji govore o tome kako se granica utvrđivala i branila. Pred osmanskom najezdom brojni Hrvati napuštaju svoju postojbinu i naseljavaju se od područja u Pokuplju, Posavini i Gradišću sve do Češke i Moravske gdje se još gaji uspomena na njihov stari kraj Bihać.
Poslije Bitke kod Jajca 1463. Bosna je pala pod osmansku vlast. U osvajačkom pohodu prema Evropi na jednom od glavnih pravaca prema zapadu našao se Bihać i cijelo Pounje, tadašnja pogranična područja Hrvatske, koja je bila u sklopu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Padom pod Osmanlije evropski kartografi ovo područje nazivaju "Turska Hrvatska", da bi kasnije Turci i Srbi promijenili naziv u Krajina, pa po tome u Bosanska Krajina nasuprot Vojnoj Krajini s druge strane granice. Nakon što su učvrstili vlast u Bosni, Osmanlije kreću u silovite napade koje nije mogla izdržati odbrambena linija na Uni, tako da jedan po jedan grad padaju. Hrvatsko stanovništo se velikim brojem iseljava prema zapadu, ali znatan broj ostaje i prihvata islam. Međutim, proći će više od 100 godina do pada Bihaća. Poslije žestoke borbe 1592. godine i izdaje nekolicine lokalnih vojnika, ovaj grad u Pounju osvaja Gazi Hasan-paša Predojević, islamizirani Vlah. Poslije zauzimanja Bihaća na teritoriji između donjeg toka Une, Kupe i Korane formiran je Bihaćki sandžak koji ulazi u sastav Bosanskog pašaluka. Ovom sandžaku pripadaju Bihać, Kamengrad, Ripac, Cazin, Bužim, Ostrovica i Bosanska Krupa. U isto vrijeme se osnivaju Bihaćka kapetanija i Bihaćki kadiluk. Poslije 1699. godine Bihaćki sandžak je ukinut, a njegove teritorije pripojene su Bosanskom sandžaku.Nakon Karlovačkog mira (1699) osmanska vojna sila je u defanzivi, a Bosna je izložena napadima Austrije i Mletačke republike.U XVIII i XIX stoljeću uloga Bihaća svodi se na odbranu najzapadnije granice Osmanske imperije. U više navrata opsjedaju ga vojske sa zapada tako da se ratovanje praktično i ne prekida. Bihać ima sve odlike zaokružene gradske cjeline sa razvijenim funkcijama grada. Ni brojka od 5.000 stanovnika (1.000 u tvrđavi i 4.000 u pet mahala) se dugo neće mijenjati. U neposrednoj blizini grada je granična linija između Osmanskog carstva i Austrije. Bez obzira na neprijateljstvo, postojali su određeni poslovni odnosi. I pored složenih odnosa, Bihać je u razvoju i usponu. Godine 1865. Bihać je sjedište jednog od sedam bosanskih sandžaka.
Na Berlinskom kongresu 1878. godine Austro-Ugarska dobija pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Bihać se dvanaest dana uporno odupirao austro-ugarskoj vojsci, a 19. septembra 1878. godine je i osvojen. U Bihaću su te promjene označene simboličnim otvaranjem kapija i naseljavanjem užeg dijela grada, a deceniju kasnije, 1888. godine, porušeni su bedemi. Tako je Bihać izašao iz svoje tvrđave i stopio se sa predgrađem. U čaršiji i mahalama odvija se život po austrougarskom receptu provincijskog gradića.
Otvaraju se osnovna škola, niža gimnazija, trgovačka škola, voćarska škola, formira se vatrogasno društvo, podiže se gradski park, radi se regulacioni plan, vodovod, kanalizacija, struja, postoje kasarne garnizona, oficirska i činovnička kazina. Pored toga početkom 20. vijeka u Bihaću se već dobro razvila građanska klasa zapadnog tipa, u skladu s industrijaliziranim oblicima života koji je tekao svojim zakonitim tokovima. Otvaraju se banke, tvornice, razvijaju zanati do tada nepoznati. Jedna konstatacija veli da je Bihać najistočniji grad Zapada i najzapadniji grad Istoka. Novi javni i stambeni objekti, izgrađeni po evropskom uzoru, mijenjaju izgled i veličinu grada te se postepeno gube mahale i čaršija, a formiraju gradske zone. Sve tokove života Bihaća prate i demografske promjene, tako da grad 1910. godine ima 8.370 stanovnika.
U periodu između dva svjetska rata grad Bihać nije u svom razvoju doživio bitnije promjene. Zadržao je funkcije upravnog, privrednog, prosvjetnog i zdravstvenog centra zapadne Bosne.Posljedice Prvog svjetskog rata, te Velika svjetska ekonomska kriza negativno su se odrazile na tokove ukupnog razvoja grada.
Bihać se 1941. godine našao u ponoru Drugog svjetskog rata. Trinaestog aprila okupirali su ga Nijemci. U toku NOB-a Bihać je odigrao historijski veoma značajnu ulogu. Za njegovo oslobođenje od okupatorske vlasti narodnooslobodilačka vojska vodila je i uspješno okončala Bihaćku operaciju (2.- 4. novembra 1942. godine). U Bihaću je osnovan AVNOJ (26. - 27. XI 1942. godine), a Bihać postaje središte tzv. Bihaćke republike. Nakon nekoliko teških i uzastopnih bombardiranja, Nijemci su ponovo okupirali Bihać 29. januara 1943. godine. Grad ostaje pod vlašću NDH sve do 28. marta 1945. godine.
U prvih pet posljeratnih godina, pored više izgrađenih školskih objekata, opismenjeno je preko 5.500 odraslih lica. Prvi koraci privrednog razvoja čine ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju. Godina 1960. je obilježena proslavom 600-te godišnjice postojanja Bihaća kad je na srednjovjekovnim zidinama postavljen reljef.
Osamnaestog novembra 1990. godine održani su višestranački demokratski izbori. Dolazi do nacionalne polarizacije, odnosno, kad je u pitanju "srpski korpus" do otvorenih namjera da se Bosna i Hercegovina pokori i uđe u sastav tzv. Velike Srbije. Prva nekomunistička stranka registrirana u Bihaću 1990. godine jest Bosanska demokratska stranka, kojom rukovode Asim Ibrahimpašić, predsjednik i Tomislav Dretar, potpredsjednik. Marta mjeseca 1992. godine proveden je referendum na kojem se većina stanovnistva (64%, Bošnjaci, Hrvati i manji dio Srba) izjasnila za jedinstvenu, samostalnu i nedjeljivu Republiku BiH. Vec idućeg mjeseca (6. april) Bosna i Hercegovina, zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom, je primljena u Organizaciju ujedinjenih naroda. Ovaj čin kao da je bio signal za agresiju na našu zemlju.
U dokumentaciji 5. korpusa Armije RBiH je zapisano:
"Srbijansko-crnogorska agresija na BiH u aprilu 1992. godine prouzrokovala je jedini mogući odgovor: oružani otpor. Vojničkim žargonom rečeno, u aprilu 1992. godine u BiH je počeo rat, s jedne strane za okupiranje, otcjepljenje i pripajanje dijela teritorije BiH tzv. Velikoj Srbiji, te porobljavanje nesrpskog naroda, a s druge strane za slobodu i očuvanje međunarodno priznate države".
Bihać 2
Bihać je šarmantni mali gradić smješten na obalama rijeke Une. Grad je prepun kafića koji neizbježno gravitiraju ka prelijepoj rijeci Uni. U blizini Sokoca se nalazi izuzetno očuvana austrijska tvrđava izgrađena u 14. vijeku.
Na ovom mjestu su se Islam i kršćanstvo često sretali, a ponekad i sukobili. Današnja Fethija džamija je nekada bila Crkva Svetog Antuna. Stećci na trgu su ostaci heretičke Bosanske Crkve. Trgom dominira Kapetanova kula, Zvonik crkva i Turbe kao dokaz očuvanja multi-etičnosti zajednice. Muzej Pounja je smješten u istoj ulici. U ovom malom muzeju izloženi su predmeti koji potiču iz vremena ilirskih plemena, Rimljana, Austro-ugarske i Turske vladavine.
Područje Bihaća i njegove okoline, nastanjeno je još od pradavnih vremena, o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi, ostaci prahistorijskih naselja i srednjovjekovnih gradova. U drugoj polovini XIII stoljeća Bihać je imao visoku okruglu kulu i mnogo kuća, crkvi i samostana. Navodi se sedam crkvi, od kojih je bila najveća crkva sv. Antuna. Kasnije je grad utvrđen dvostrukim odbrambenim zidinama, sa okruglim i četve-rouglim tornjevima.
Ispod samih gradskih zidina nalazio se vodeni odbrambeni pojas, sa drvenim mostovima ispred gradskih kapija. Danas je malo sačuvanih ostataka drevnog Bihaća. Dio srednjovjekovnih zidina, džamija Fethija, Kapetanova kula, jarak (dio vodenog odbrambenog pojasa oko grada) i ostaci podzemnih hodnika ostali su nam kao spomenici na protekle vjekove. Istorijski lokaliteti koji su utvrđeni i zaštićeni su: Musalla, Turbe i Stari grad u Donjem Kamengradu, Rimski most u Starom Majdanu, Turbe u Trnovu, Rimsko naselje na ušću Dabra u Sanu, Stari Grad u Kljevu.
Pošto se Bihać nalazi na sukobljavanju zračne mase mediteranskih i kontinentalnih karakteristika, slovi kao najpogodniji grad u Evropi za jedriličarski sport. Značajno bogatstvo kantona čine prirodne ljepote,
jer ovo područje obiluje rijekama, manjim i većim vodotocima, toplim izvorima, pećinama, šumama. Veliki značaj imaju termalne vode u Gati,
malom mjestu udaljenom 18 km od Bihaća. To je mirna oaza iz koje su sve ljepote bihaćkog kraja nadohvat ruke. Banja Gata je okružena planinama Grmeč i Plješevica, te rijekama Unom i Koranom, a tu se nalazi i vrelo Krušnica. Cijelo područje odiše nesvakidašnjim prirodnim ljepotama. Obje rijeke, krajiške ljepotice, Una i Sana, daju osobit pečat ovom kraju. Putovanje rijekom Unom pruža bogate vizure na tirkiznu površinu rijeke, protkane zelenim adama. Vodotok Sane čine izuzetne pejzašne ljepote i vrijednosti. Neprekidna smjena ritmova brzaka i smirenosti rijeke Une
i njenih pritoka Unca i Klokota pružaju mogućnosti za mnogobrojne aktivnosti od mirnih šetnji, ribarenja do adrenalinskih vožnji kajakom ili raftinga.
Od predhistorijskih lokaliteta, najznačajniji su Hrustovačka i Dabarska pećina. Dabarska pećina pripada prahistorijskom razdoblju. Ispod iste stijene izvire riječica Dabar što predstavlja jedan od rijetkih prirodnih fenomena. Hrustovačka pećina nalazi se u mjestu Hrustovu. Pećina je duga oko 600 m sa sporednim kanalom od 425 m, širina je od 6,5 m do 41,6 m. U njoj su pronađena ognjišta, kamene sjekire, bronzani i željezni, te keramički predmeti.
Godine 1998. u Bihaću je osnovan Univerzitet u čiji sastav ulaze:
Biotehnički fakultet, koji ima dva odsjeka Prehrambeni i Poljoprivredni.
Pravni fakultet - opći odsjek
Tehnički fakultet
Pedagoški fakultet
Ekonomski fakultet
Viša medicinska škola
Islamska pedagoška akademija.
U Bihaću postoji Nogometni klub "Jedinstvo". To je prvi klub u BiH koji je prošao prvo kolo jednog evropskog takmičenja. Bihać je bio poznat i kao grad odbojke. Grad Bihać je poznat i po izvrsnim šahistima. Zavidne uspjehe postižu Maša Borić, višestruka prvakinja BiH, i Amar Salihović.Tu su još Muhamed Borić, Elena Borić te velemajstor Ibro Šarić.
Poznate ličnosti Bihaća su:
Ahmet Ibukić-Ami, slikar
Almir Imširević, dramski pisac
Atif Dudaković, general Armije BiH
Branka Raunig, arheolog
Branko Ćopić, pisac
Džafer Mahmutović, pisac i historičar
Jasna Diklić, dramska umjetnica
Krešimir Ižaković, muzeolog
Luka Marjanović, etnolog, sakupljač narodnih pjesama BiH
Milan Katičić, pravnik, Osnivač Napretka u Bihaću
Petar Šimić, admiral JNA
Ekrem Čaušević, orijentalist
Ramiz Dreković, general Armije BiH
Sead "Zele" Lipovača, frontmen rock-grupe "Divlje jagode"
Stjepan-Džimi Stanić, estradni umjetnik
Tvrtko Čubelić, povjesničar književnosti i folklorist
Zdravko Dizdar, historičar
Juraj Križanić, pisac i političar
Vladimir Dvorniković, filozofski pisac i etnopsiholog
Oskar Davičo, književnik
Enver Krupić, slikar
Dževad Hozo, grafičar, akademik
Tomislav Dretar, književnik
Husein Dervišević, književnik
Sadko Hadžihasanović, slikar
Alen Islamović, pop-rok pjevač, solist u Bijelom dugmetu.
Bihać 3
Una je rijeka u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine koja manjim dijelom čini zapadnu granicu BiH i Hrvatske. Riječ Una potiče od riječi uno,
što ima značenje jedna, jedina. Una izvire iz sjevero-istočnog dijela planine Stražbenice, i protiče kroz: Martinbrod, Kulen Vakuf, Ripač, Bihać, Bosansku Krupu, Bosansku Otoku, Bosanski Novi (ili Novi Grad), Kostajnica (Bosanska i Hrvatska), Bosansku Dubicu (Kozarsku Dubicu), Jasenovac.
Uljeva se u Savu blizu mjesta Jasenovac. Njene Glavne pritoke su Sana (duga 146 km), Unac, Krušnica i Klokot. Ukupna dužina ove ljepotice koja pripada crnomorskom slivu je oko 212 km. Površina njenog sliva je 10,400km².
Danas je Una dio velikog blaga prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, mjesto bogatog turističkog prometa i održavanja međunarodne sportsko-turističke manifestacije Una-Regata. U Uni raste preko 170 različitih vrsta ljekovitih biljaka i oko 28 vrsta ribe, među kojim lipljen, pastrmka i mladica, koje mogu biti teške preko 30 kg. U Grmuškom kanjonu može se ugledati divokoza. U pjeskovitim unskim naplavama mogu se vidjeti mali rakovi, sigurni znak čiste vode. Raspjevan izgled korita Une i igra slapova i bukova rezultat su živog, dugotrajnog i rijetkog biokemijskog procesa stvaranja sedre bez koje Una ne bi bila ono što jeste. Ova rijeka, po mnogima najljepša rijeka u cijeloj zemlji, prirasla je srcu svim zajednicama koje su se formirale duž 207 km njenog toka. Una je krajini ono što je Neretva Hercegovini - život, a životna snaga Une poštovana je kroz historiju ovoga regiona.
Kada Bišćane pitate što je najljepše u Bihaću – odgovor će nesumnjivo biti Una. Rijeka Una je dio njih, te se oni tako i brinu o njoj. Ova rijeka koja protiče kroz grad široka je oko 30 m, a duga je 212 km (od Hrvatske Krajine do ulaza u Savu kod Jasenovca). Ovo je četvrta najveća rijeka u Bosni i Hercegovini protoka 270m³/sek. Ali vam to neće reći ljudi iz Bihaća.
Oni će vam ispričati o plavim vodama koje su uklesale put u vapnenim kanjonima, njenim plodnim dolinama, o njihovom najdražem mjestu za kupanje iz djetinjstva i, nezaobilazno, uzbudljivom raftingu na bijelim vodama Une.
Ljepota ove jedinstvene rijeke počiva na istom fenomenu koji je Plitvička jezera (udaljena 30 km) uvrstio među svjetske prirodne rijetkosti, a svjetsku nagradu za očuvanje te ljepote dobilo je ekološko društvo "Unski Smaragdi".
Una je pogodna za plivanje, veslanje, kajakašenje, rafting, ribolov, a šumovita okolina obiluje ugodnim lovištima i terenima za zimske sportove.
Bihać je smješten u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i privredno je, administrativno i kulturno središte Unsko-sanskog kantona. Na zapadu Bihać graniči sa općinama R Hrvatske Donji Lapac i Plitvička Jezera - Korenica, na sjeveru sa općinom Cazin, na istoku sa općinama Bosanska Krupa i Bosanski Petrovac, te na jugu sa općinom Drvar.
Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Bihać imala je 70.732 stanovnika, raspoređenih u 48 naselja.
Prema istom popisu, sam grad Bihać imao je ukupno: 45.553 stanovnika, od čega:
Bošnjaka - 60%,
Srba - 18%,
Hrvata - 11%,
Jugoslavena - 9%, i
ostalih - 2%.
Pozivni telefonski broj Bihaća je: 37 uz 387 za BiH.
Poštanski broj Bihaća je: 77 000
Geografski položaj i pogodni klimatski uslovi su od pradavnih vremena pogodovali naseljavanju ljudi na bihaćko područje. Iako nedavno istraženo, na osnovu iskopina i brojnih ostataka, ustanovljeno je prisustvo čovjeka u starijem kamenom, kasnom bronzanom, te starijem i mlađem željeznom dobu. U Račiću, deset kilometara jugoistočno od Bihaća, zajedno sa kostima mamuta, pronađena su dva kremena novčića.
Prisustvo dijelova plemena Japoda na ovom području sigurno je dokazano. Počevši od 8. vijeka p.n.e. oni, pored dijela Slavonije, Gorskog kotara i Like, naseljavaju i Bihaćko polje. Japodska kultura obilježila je Bihać izuzetnim vrijednostima dalekog naslijeđa, od konstrukcionih rješenja sojenica, preko nakita od bronze, željeza i srebra, do "Japodskog konjanika". Nalazi iz mnogih mijesta, među kojima su Bihać, Golubić, Pritoka i Ripač, prikazuju specifičan karakter ilirske kulture na japodskom području (urne s prizorima iz svakodnevnog i zagrobnog života, ravni grobovi s bogatim prizorima, nakit, oružje, japodske kape i šeširi.
Nakon hiljadu godina bivstvovanja na ovim prostorima Japode pokoravaju izvježbane rimske legije koje iz više pravaca prodiru na Balkansko poluostrvo. Rimski vojskovođa Oktavijan 35. godine p.n.e. kreće na japodska plemena da bi uspostavio konačnu vlast Rimske imperije. Ovo područje je pripalo rimskoj provinciji Dalmaciji. Rimljani donose svoje običaje, zakone i tradicionalno graditeljstvo. Neki stariji historiografi locirali su na terenu današnjeg sela Golubić rimski grad Raetinium. Prema površinskim nalazima građevinskog materijala i kamenim spomenicima može se pretpostaviti postojanje rimskog gradskog centra u okolini Bihaća. Ostaci pojedinih zgrada otkriveni su na Humačkim glavicama, u Izačiću, Založju i Brekovici. Termalni izvor u Gati Ilidži i veća zgrada ozidani su u rimsko doba.
Početkom VII vijeka, izmedju 602. i 614. godine, Slaveni su naselili bihaćki kraj kad i počinje trajni proces slavenizacije. Slavenska plemena, nastanjena na ovom i širem području tokom ranog srednjeg vijeka uskoro bivaju preplavljena dolaskom novih Slavena, odnosno Hrvata, te se nalaze na stalnom udaru Bizantije s istoka i Franačke države sa zapada. A njih će Tomislav pobijediti i ujediniti dvije hrvatske kneževine, na čijem se razmeđu nalazio Bihać. Ovim područjem gospodarili su Franci, Bizantija u prehrvatskom razdoblju, pa bosanski kralj Tvrtko I, ali u ime Ladislava Napuljskog, ugarsko-hrvatskog kralja. Grad je u njegovo ime bio zauzeo herceg splitski i ban hrvatski Hrvoje Hrvatinić-Vukčić. Grad Bihać je bio središte hrvatske kraljevine pod kraljem Tomislavom sve do hrvatsko-ugarske nagodbe 1102, ali grad i okolna područja i dalje ostaju nastanjeni Hrvatima i van jurisdikcije Ugarske. U najranijem razdoblju se govori o bihaćkom kraju, bihaćkom području, o jednom bezimenom prostoru, a da se ime grada ne spominje. Što je i razumljivo, jer opća imenica "bihać" označava kraljevsko dobro, što govori da je ovo područje pripadalo kraljevima. Postoje Bijaći u Dalmaciji koji su pripadali hrvatskim kraljevima porijeklom iz Dalmatinske Hrvatske, kao i Bišće u Hercegovini gdje bosanski kraljevi kralj Tvrtko i kralj Ostoja potpisuju svoje čuvene Povelje izdane Dubrovčanima. Svjedok bihaćkog srednjovjekovlja Bela IV, hrvatsko-ugarski kralj 26. februara 1260. godine izdaje povelju koja je neposredna potvrda o postojanju grada Wyhygha, katkad Vihucha i redovno Bišća na Ostrvu sv. Ladislava kojeg oplakuje rijeka Una. Godine 1262. proglašen je slobodnim kraljevskim gradom sa pravima da se bavi slobodnom trgovinom i zanatstvom, bez samovolje plemića, sto čini osnovu njegovog daljeg razvoja
i u čemu je bit njegovog statusa "slobodnog kraljevskog grada". Bihać se formira i razvija kao gradski, trgovački i zanatski centar na raskršću puteva i tokova života. Bihać je dobro utvrđen grad opasan dvostrukim bedemom s velikim brojem puškarnica i okruglim četverokutnim kulama. Na glagoljskoj listini s kraja 14. vijeka sačuvan je pečat srednjovjekovnog Bihaća na kojem se vide tri kule. U srednjovjekovnom periodu Bihać postaje zanimljiv i privlačan za naseljavanje i to je doba njegovog stalnog uspona iako je s vremena na vrijeme preživljavao mnoge udare. U jednom momentu brojao je deset hiljada stanovnika, dok je u isto vrijeme Pariz brojao 60 hiljada stanovnika. Zanimljivo je da se već od samog početka pojave protestantskog kršćanstva u Bihaću obavlja bogosluženje i za taj oblik kršćanstva, a ostataka bogumilskih grobnica našlo se i u okolici Bihaća, što svjedoči da je bogumilstvo bilo uzelo maha i u ovom dijelu Bosne. Arheolozi su otkrili i izbrojali ostatke 60 većih i manjih utvrda, gusto smještenih kao odbrambeni pojas protiv Osmanlija, te tvrdo zidanih gradova koji govore o tome kako se granica utvrđivala i branila. Pred osmanskom najezdom brojni Hrvati napuštaju svoju postojbinu i naseljavaju se od područja u Pokuplju, Posavini i Gradišću sve do Češke i Moravske gdje se još gaji uspomena na njihov stari kraj Bihać.
Poslije Bitke kod Jajca 1463. Bosna je pala pod osmansku vlast. U osvajačkom pohodu prema Evropi na jednom od glavnih pravaca prema zapadu našao se Bihać i cijelo Pounje, tadašnja pogranična područja Hrvatske, koja je bila u sklopu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Padom pod Osmanlije evropski kartografi ovo područje nazivaju "Turska Hrvatska", da bi kasnije Turci i Srbi promijenili naziv u Krajina, pa po tome u Bosanska Krajina nasuprot Vojnoj Krajini s druge strane granice. Nakon što su učvrstili vlast u Bosni, Osmanlije kreću u silovite napade koje nije mogla izdržati odbrambena linija na Uni, tako da jedan po jedan grad padaju. Hrvatsko stanovništo se velikim brojem iseljava prema zapadu, ali znatan broj ostaje i prihvata islam. Međutim, proći će više od 100 godina do pada Bihaća. Poslije žestoke borbe 1592. godine i izdaje nekolicine lokalnih vojnika, ovaj grad u Pounju osvaja Gazi Hasan-paša Predojević, islamizirani Vlah. Poslije zauzimanja Bihaća na teritoriji između donjeg toka Une, Kupe i Korane formiran je Bihaćki sandžak koji ulazi u sastav Bosanskog pašaluka. Ovom sandžaku pripadaju Bihać, Kamengrad, Ripac, Cazin, Bužim, Ostrovica i Bosanska Krupa. U isto vrijeme se osnivaju Bihaćka kapetanija i Bihaćki kadiluk. Poslije 1699. godine Bihaćki sandžak je ukinut, a njegove teritorije pripojene su Bosanskom sandžaku.Nakon Karlovačkog mira (1699) osmanska vojna sila je u defanzivi, a Bosna je izložena napadima Austrije i Mletačke republike.U XVIII i XIX stoljeću uloga Bihaća svodi se na odbranu najzapadnije granice Osmanske imperije. U više navrata opsjedaju ga vojske sa zapada tako da se ratovanje praktično i ne prekida. Bihać ima sve odlike zaokružene gradske cjeline sa razvijenim funkcijama grada. Ni brojka od 5.000 stanovnika (1.000 u tvrđavi i 4.000 u pet mahala) se dugo neće mijenjati. U neposrednoj blizini grada je granična linija između Osmanskog carstva i Austrije. Bez obzira na neprijateljstvo, postojali su određeni poslovni odnosi. I pored složenih odnosa, Bihać je u razvoju i usponu. Godine 1865. Bihać je sjedište jednog od sedam bosanskih sandžaka.
Na Berlinskom kongresu 1878. godine Austro-Ugarska dobija pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Bihać se dvanaest dana uporno odupirao austro-ugarskoj vojsci, a 19. septembra 1878. godine je i osvojen. U Bihaću su te promjene označene simboličnim otvaranjem kapija i naseljavanjem užeg dijela grada, a deceniju kasnije, 1888. godine, porušeni su bedemi. Tako je Bihać izašao iz svoje tvrđave i stopio se sa predgrađem. U čaršiji i mahalama odvija se život po austrougarskom receptu provincijskog gradića.
Otvaraju se osnovna škola, niža gimnazija, trgovačka škola, voćarska škola, formira se vatrogasno društvo, podiže se gradski park, radi se regulacioni plan, vodovod, kanalizacija, struja, postoje kasarne garnizona, oficirska i činovnička kazina. Pored toga početkom 20. vijeka u Bihaću se već dobro razvila građanska klasa zapadnog tipa, u skladu s industrijaliziranim oblicima života koji je tekao svojim zakonitim tokovima. Otvaraju se banke, tvornice, razvijaju zanati do tada nepoznati. Jedna konstatacija veli da je Bihać najistočniji grad Zapada i najzapadniji grad Istoka. Novi javni i stambeni objekti, izgrađeni po evropskom uzoru, mijenjaju izgled i veličinu grada te se postepeno gube mahale i čaršija, a formiraju gradske zone. Sve tokove života Bihaća prate i demografske promjene, tako da grad 1910. godine ima 8.370 stanovnika.
U periodu između dva svjetska rata grad Bihać nije u svom razvoju doživio bitnije promjene. Zadržao je funkcije upravnog, privrednog, prosvjetnog i zdravstvenog centra zapadne Bosne.Posljedice Prvog svjetskog rata, te Velika svjetska ekonomska kriza negativno su se odrazile na tokove ukupnog razvoja grada.
Bihać se 1941. godine našao u ponoru Drugog svjetskog rata. Trinaestog aprila okupirali su ga Nijemci. U toku NOB-a Bihać je odigrao historijski veoma značajnu ulogu. Za njegovo oslobođenje od okupatorske vlasti narodnooslobodilačka vojska vodila je i uspješno okončala Bihaćku operaciju (2.- 4. novembra 1942. godine). U Bihaću je osnovan AVNOJ (26. - 27. XI 1942. godine), a Bihać postaje središte tzv. Bihaćke republike. Nakon nekoliko teških i uzastopnih bombardiranja, Nijemci su ponovo okupirali Bihać 29. januara 1943. godine. Grad ostaje pod vlašću NDH sve do 28. marta 1945. godine.
U prvih pet posljeratnih godina, pored više izgrađenih školskih objekata, opismenjeno je preko 5.500 odraslih lica. Prvi koraci privrednog razvoja čine ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju. Godina 1960. je obilježena proslavom 600-te godišnjice postojanja Bihaća kad je na srednjovjekovnim zidinama postavljen reljef.
Osamnaestog novembra 1990. godine održani su višestranački demokratski izbori. Dolazi do nacionalne polarizacije, odnosno, kad je u pitanju "srpski korpus" do otvorenih namjera da se Bosna i Hercegovina pokori i uđe u sastav tzv. Velike Srbije. Prva nekomunistička stranka registrirana u Bihaću 1990. godine jest Bosanska demokratska stranka, kojom rukovode Asim Ibrahimpašić, predsjednik i Tomislav Dretar, potpredsjednik. Marta mjeseca 1992. godine proveden je referendum na kojem se većina stanovnistva (64%, Bošnjaci, Hrvati i manji dio Srba) izjasnila za jedinstvenu, samostalnu i nedjeljivu Republiku BiH. Vec idućeg mjeseca (6. april) Bosna i Hercegovina, zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom, je primljena u Organizaciju ujedinjenih naroda. Ovaj čin kao da je bio signal za agresiju na našu zemlju.
U dokumentaciji 5. korpusa Armije RBiH je zapisano:
"Srbijansko-crnogorska agresija na BiH u aprilu 1992. godine prouzrokovala je jedini mogući odgovor: oružani otpor. Vojničkim žargonom rečeno, u aprilu 1992. godine u BiH je počeo rat, s jedne strane za okupiranje, otcjepljenje i pripajanje dijela teritorije BiH tzv. Velikoj Srbiji, te porobljavanje nesrpskog naroda, a s druge strane za slobodu i očuvanje međunarodno priznate države".
Bihać 2
Bihać je šarmantni mali gradić smješten na obalama rijeke Une. Grad je prepun kafića koji neizbježno gravitiraju ka prelijepoj rijeci Uni. U blizini Sokoca se nalazi izuzetno očuvana austrijska tvrđava izgrađena u 14. vijeku.
Na ovom mjestu su se Islam i kršćanstvo često sretali, a ponekad i sukobili. Današnja Fethija džamija je nekada bila Crkva Svetog Antuna. Stećci na trgu su ostaci heretičke Bosanske Crkve. Trgom dominira Kapetanova kula, Zvonik crkva i Turbe kao dokaz očuvanja multi-etičnosti zajednice. Muzej Pounja je smješten u istoj ulici. U ovom malom muzeju izloženi su predmeti koji potiču iz vremena ilirskih plemena, Rimljana, Austro-ugarske i Turske vladavine.
Područje Bihaća i njegove okoline, nastanjeno je još od pradavnih vremena, o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi, ostaci prahistorijskih naselja i srednjovjekovnih gradova. U drugoj polovini XIII stoljeća Bihać je imao visoku okruglu kulu i mnogo kuća, crkvi i samostana. Navodi se sedam crkvi, od kojih je bila najveća crkva sv. Antuna. Kasnije je grad utvrđen dvostrukim odbrambenim zidinama, sa okruglim i četve-rouglim tornjevima.
Ispod samih gradskih zidina nalazio se vodeni odbrambeni pojas, sa drvenim mostovima ispred gradskih kapija. Danas je malo sačuvanih ostataka drevnog Bihaća. Dio srednjovjekovnih zidina, džamija Fethija, Kapetanova kula, jarak (dio vodenog odbrambenog pojasa oko grada) i ostaci podzemnih hodnika ostali su nam kao spomenici na protekle vjekove. Istorijski lokaliteti koji su utvrđeni i zaštićeni su: Musalla, Turbe i Stari grad u Donjem Kamengradu, Rimski most u Starom Majdanu, Turbe u Trnovu, Rimsko naselje na ušću Dabra u Sanu, Stari Grad u Kljevu.
Pošto se Bihać nalazi na sukobljavanju zračne mase mediteranskih i kontinentalnih karakteristika, slovi kao najpogodniji grad u Evropi za jedriličarski sport. Značajno bogatstvo kantona čine prirodne ljepote,
jer ovo područje obiluje rijekama, manjim i većim vodotocima, toplim izvorima, pećinama, šumama. Veliki značaj imaju termalne vode u Gati,
malom mjestu udaljenom 18 km od Bihaća. To je mirna oaza iz koje su sve ljepote bihaćkog kraja nadohvat ruke. Banja Gata je okružena planinama Grmeč i Plješevica, te rijekama Unom i Koranom, a tu se nalazi i vrelo Krušnica. Cijelo područje odiše nesvakidašnjim prirodnim ljepotama. Obje rijeke, krajiške ljepotice, Una i Sana, daju osobit pečat ovom kraju. Putovanje rijekom Unom pruža bogate vizure na tirkiznu površinu rijeke, protkane zelenim adama. Vodotok Sane čine izuzetne pejzašne ljepote i vrijednosti. Neprekidna smjena ritmova brzaka i smirenosti rijeke Une
i njenih pritoka Unca i Klokota pružaju mogućnosti za mnogobrojne aktivnosti od mirnih šetnji, ribarenja do adrenalinskih vožnji kajakom ili raftinga.
Od predhistorijskih lokaliteta, najznačajniji su Hrustovačka i Dabarska pećina. Dabarska pećina pripada prahistorijskom razdoblju. Ispod iste stijene izvire riječica Dabar što predstavlja jedan od rijetkih prirodnih fenomena. Hrustovačka pećina nalazi se u mjestu Hrustovu. Pećina je duga oko 600 m sa sporednim kanalom od 425 m, širina je od 6,5 m do 41,6 m. U njoj su pronađena ognjišta, kamene sjekire, bronzani i željezni, te keramički predmeti.
Godine 1998. u Bihaću je osnovan Univerzitet u čiji sastav ulaze:
Biotehnički fakultet, koji ima dva odsjeka Prehrambeni i Poljoprivredni.
Pravni fakultet - opći odsjek
Tehnički fakultet
Pedagoški fakultet
Ekonomski fakultet
Viša medicinska škola
Islamska pedagoška akademija.
U Bihaću postoji Nogometni klub "Jedinstvo". To je prvi klub u BiH koji je prošao prvo kolo jednog evropskog takmičenja. Bihać je bio poznat i kao grad odbojke. Grad Bihać je poznat i po izvrsnim šahistima. Zavidne uspjehe postižu Maša Borić, višestruka prvakinja BiH, i Amar Salihović.Tu su još Muhamed Borić, Elena Borić te velemajstor Ibro Šarić.
Poznate ličnosti Bihaća su:
Ahmet Ibukić-Ami, slikar
Almir Imširević, dramski pisac
Atif Dudaković, general Armije BiH
Branka Raunig, arheolog
Branko Ćopić, pisac
Džafer Mahmutović, pisac i historičar
Jasna Diklić, dramska umjetnica
Krešimir Ižaković, muzeolog
Luka Marjanović, etnolog, sakupljač narodnih pjesama BiH
Milan Katičić, pravnik, Osnivač Napretka u Bihaću
Petar Šimić, admiral JNA
Ekrem Čaušević, orijentalist
Ramiz Dreković, general Armije BiH
Sead "Zele" Lipovača, frontmen rock-grupe "Divlje jagode"
Stjepan-Džimi Stanić, estradni umjetnik
Tvrtko Čubelić, povjesničar književnosti i folklorist
Zdravko Dizdar, historičar
Juraj Križanić, pisac i političar
Vladimir Dvorniković, filozofski pisac i etnopsiholog
Oskar Davičo, književnik
Enver Krupić, slikar
Dževad Hozo, grafičar, akademik
Tomislav Dretar, književnik
Husein Dervišević, književnik
Sadko Hadžihasanović, slikar
Alen Islamović, pop-rok pjevač, solist u Bijelom dugmetu.
Bihać 3
Una je rijeka u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine koja manjim dijelom čini zapadnu granicu BiH i Hrvatske. Riječ Una potiče od riječi uno,
što ima značenje jedna, jedina. Una izvire iz sjevero-istočnog dijela planine Stražbenice, i protiče kroz: Martinbrod, Kulen Vakuf, Ripač, Bihać, Bosansku Krupu, Bosansku Otoku, Bosanski Novi (ili Novi Grad), Kostajnica (Bosanska i Hrvatska), Bosansku Dubicu (Kozarsku Dubicu), Jasenovac.
Uljeva se u Savu blizu mjesta Jasenovac. Njene Glavne pritoke su Sana (duga 146 km), Unac, Krušnica i Klokot. Ukupna dužina ove ljepotice koja pripada crnomorskom slivu je oko 212 km. Površina njenog sliva je 10,400km².
Danas je Una dio velikog blaga prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, mjesto bogatog turističkog prometa i održavanja međunarodne sportsko-turističke manifestacije Una-Regata. U Uni raste preko 170 različitih vrsta ljekovitih biljaka i oko 28 vrsta ribe, među kojim lipljen, pastrmka i mladica, koje mogu biti teške preko 30 kg. U Grmuškom kanjonu može se ugledati divokoza. U pjeskovitim unskim naplavama mogu se vidjeti mali rakovi, sigurni znak čiste vode. Raspjevan izgled korita Une i igra slapova i bukova rezultat su živog, dugotrajnog i rijetkog biokemijskog procesa stvaranja sedre bez koje Una ne bi bila ono što jeste. Ova rijeka, po mnogima najljepša rijeka u cijeloj zemlji, prirasla je srcu svim zajednicama koje su se formirale duž 207 km njenog toka. Una je krajini ono što je Neretva Hercegovini - život, a životna snaga Une poštovana je kroz historiju ovoga regiona.
Kada Bišćane pitate što je najljepše u Bihaću – odgovor će nesumnjivo biti Una. Rijeka Una je dio njih, te se oni tako i brinu o njoj. Ova rijeka koja protiče kroz grad široka je oko 30 m, a duga je 212 km (od Hrvatske Krajine do ulaza u Savu kod Jasenovca). Ovo je četvrta najveća rijeka u Bosni i Hercegovini protoka 270m³/sek. Ali vam to neće reći ljudi iz Bihaća.
Oni će vam ispričati o plavim vodama koje su uklesale put u vapnenim kanjonima, njenim plodnim dolinama, o njihovom najdražem mjestu za kupanje iz djetinjstva i, nezaobilazno, uzbudljivom raftingu na bijelim vodama Une.
Ljepota ove jedinstvene rijeke počiva na istom fenomenu koji je Plitvička jezera (udaljena 30 km) uvrstio među svjetske prirodne rijetkosti, a svjetsku nagradu za očuvanje te ljepote dobilo je ekološko društvo "Unski Smaragdi".
Una je pogodna za plivanje, veslanje, kajakašenje, rafting, ribolov, a šumovita okolina obiluje ugodnim lovištima i terenima za zimske sportove.
|
Reprodukcija:
Vaši komentari:
Vaše donacije:
Redakcija: